Texts about Radovan

Bez rezerve

Na vrhuncu svoje biološke i umjetničke zrelosti Miles Davis, Picasso of Jazz, imao je običaj „ščepati za vrat“ momka iz američkoga geta, muzičara u pokušaju lišenog formalnog muzičkog obrazovanja, involvirati ga u vlastiti prateći bend, pa ga, u finalu ovog izuzetnog i ni sa čim uporedivog altruističkog postupka, trubom „ganjati“ po binama pariških koncertnih dvorana, primoravajući ga da u beskrajnim improvizacijama u potpunosti oslobodi kreativnu energiju za koju ni sam nije znao da je posjeduje.  Takav pristup, oslobođen svake sujete ili meinstreamovskog, snobovskog elitizma i klaustrofobičnih percepcija, prepoznao sam i u simbiozi života i djela Radovana Hiršla, umjetnika lišena bilo kakvih predrasuda. Za potpuno razumijevanje njegova odnosa prema umjetnosti neobično je važno spoznati širi kontekst u kojem se Radovan pojavljuje, stvara, uspinje, te samo naizgled pritaji, a da bi se zatim, ali baš svaki puta, vratio jači nego ikada. Njegova po mnogočemu izuzetna putanja što se prave linije i predvidivih stanica naprosto grozi, protkana usputnim, svakovrsnim životnim iskustvima, oblikovala je upečatljiv i originalan umjetnički izraz, te kumovala izraženoj sklonosti ka istraživanju, improvizaciji i eksperimentu.

Pa tako Radovana srećemo gdje se sa istom onom strašću kojom prilazi slikarstvu ili kiparstvu (i opet sa originalnim, vlastitim izrazom) predaje i teatru, filmu, muzici ili pisanju.  Ipak, u sveopštem šarenilu izraza u kojem obitava, Radovan  ne gubi kompas; ni za trenutak ne kompromitira esencijalni kvalitet svoga djela, a što je moguće objasniti samo bezrezervnom predanošću i vrhunskoj radnoj disciplini što svjedoči autorovu strast i odgovornost prema umjetničkom izrazu.

Privilegija (u)poznavanja ovog izuzetnog umjetnika i čovjeka jedno je od najstimulativnijih i najsnažnijih iskustava koje sam iskusio.

Uz njega sve djeluje moguće.

                                                                                                                                                                                                         – Mirsad Mehinagić

_________________________________________________________________________

Pulsiranje sa praga realnosti

“Zaustaviti se pred nesaznajnim”, pisao je Bergson u Kreativnoj evoluciji, “za ljudsku inteligenciju, poslije toliko oholosti, to je veliko poniženje”. Brojni stvaraoci i istraživači na takvo poniženje nisu mogli pristati. Odbacivši kulturološke predrasude, okretali su se provokativnoj, magičnoj, dementiranoj, varvarskoj i infantilnoj umjetnosti. Zakoračivali u avanturu obnove arhajske percepcije svijeta. Bergsonova filozofija ohrabrila je oslanjanje na intuiciju kao izvor saznanja i otvorila nove mogućnosti interpretiranja mentalnog prostora. Divljina, ludilo i dječija svježina postavljeni su kao snažni kontrapunkti sterilizaciji kojoj je sistematski podvrgnuta svijest mase. Umjetnost fantastičnog koja se razvijala na marginama različitih stilskih pravaca i odvajala od područja “dogovorene stvarnosti” nije fiksirana u jednom određenom vremenskom periodu i zaustavljena kada se njeni potencijali iscrpe ili pretope u neki novi pokret. Psihodelična revolucija dvadesetog vijeka i nova urbana plemena donijeli su nove plodonosne humuse za “živu dinamiku inspiracije i mističnu praksu potpunog posvećivanja i samozaborava” (R. Hiršl).

Umjetnost je za Radovana Hiršla proces transmutacije, mogućnost preleska iz jednog stanja u drugo. Njegove slike su vizeulno najsrodnije slikanim ayahuasca vizijama indijanskih šamana, zbog pulsirajuće linije, preobražaja i prožimanja formi u svakom segmentu slike koja ne ostavlja ni djelić praznine i po načinu upotrebe boje iz koje isijava svjetlost. Predstave često poprimaju apstraktni karakter, mada u osnovi svake slike postoji ikonografska referenca. Situacije, događaji i ličnosti iz svakodnevnog života postaju dio složene mitologije u kojoj se raztkriva multiplicitet realnosti i bezbrojna, golim okom nevidljiva, bića koja ih nastanjuju. Elemenat igre je neizbježan: razuzdana igra puna humora i samo-ironije ukida svaku mogućnost “ezo-terorizma” koji nerijetko proguta umjetnike naklonjene vizionarskoj i fantastičnoj umjetnosti.

Radovanova mitologija je mitologija neposrednih doživljaja i susreta, u stalnom proticanju od pogleda do pogleda – hiljade očiju i lica – a lice je “geografska mapa naših duhovnih pejzaža, lie kao granica svetova, kapija čula, prag realnosti. To je mesto gde se preklapaju duhovno i materijalno, gde se ukida spoljašnje i unutrašnje, gde se sve istovremeno svodi i rastače na pulsirajuću šaru” (R. Hiršl). A lica su i totemi, jer totem predstavlja spiritualni identitet, kôd koji otključava šifru nekog karaktera. Totemi Radovana Hiršla nastaju od češljića, točkića, kašika, šarafa, dijelova namještaja i predmeta sa buvljaka, a potom prolaze kroz “očišćenje bojom” i naviru iz umjetnikove radionice kao autonomna bića spremna da trgnu svijet iz ispraznog stanja samorazumljivosti.

– Branka Vujanović, Sarajevo, 28. mart 2013.

 

___________________________________________________________________________

Deus absconditus

    Šara šaru šarom šara – R. Hiršl

U Hiršlovom sistemu vrednosti ključna je šara, praforma iz koje isijava boja, a sa njom i svetlost. “Naša čula su prag na kome se primalna šara javlja kao isečak neizmernog” (R. Hiršl). Arhetipovi, ključevi sveta, velike asocijacije i tajna svetlosti, imaju beskrajno mnogo značenja. Radeći na svojim plastičkim predstavama, kosmičkim arabeskama, ornamentalnim psihogeneratorima, umetnik je u večnoj potrazi za primalnom šarom, prapočetkom. Timothy Leary je to nazvao “mandala mrežnjače”. “Šara je lavirint oka, a lavirint je šara naših puteva” (R. Hiršl). Ovakva dela pulsiraju više kao apstrakcije ili kozmička muzika boja nego kao figuralni neonadrealizam.

Na mnogim crtežima, grafikama, slikama i skulpturama uočava se lavirint kao simbol likovnosti i duhovnog puta samorazvoja. Lavirint je utopija (u-topos: nigdina), fizički i mentalni prostor bez svetlosti i izlaza. U njemu su duhovni ratnici koji pobeđuju ili potčinjavaju demone mraka. U centru lavirinta je otvorena kapija, koja znači spasenje ili propast. Borges je mistično pripovedao o tački Alef u kojoj su prošlost, sadašnjost i budućnost. Za Leonida Šejku je Kadis centar svega i ezoterijski simbol. Mnogi mudri ljudi su pristupali Centru, Akaši, kabalističkoj Punctum yod. Hiršl piše: “I raj i pakao i sve zamislivo nalaze se u istoj tački, a ona je u boji i na vrhu naše četke, koja je na vrhu naše istorije i ovog ogromnog svemira što nas okružuje i spolja i iznutra”. Na crnim suncima vatrenog psihizma pržena je i fermentirana njegova divlja i lucidna imaginacija.

Za ovog umetnika, zanos je uvek i spoznaja, i to progresivna, a ne samo pojmovna i spekulativna. Cilj šamana i slikara nije da postane natčovek, već kosmički čovek, Puruša, Adam Kadmon, koji se venčava sa Parvati, svojom animom.

Još iz vremena nekih starih inicijacija, Radovan se bavio velikom neizdiferenciranom mandalom koja prožima celokupno njegovo delo. Totemi drevnih civilizacija preobraženi su u tajne znake urbanog: veliki talisman rađa skulpturu Poslednje uporište (1987). Njegovi radovi imaju autobiografski karakter (Pitom i nežan, Biće s horizonta, Gutadžija, Mnogooki, Oštar kao brijač, Čuvar hrama, Čuvar libida itd.).

                        Dejan Đorić, katalog izložbe Diskursi fantastičnog, Beograd 1987

___________________________________________________________________________

Nalik DREAMMACHINES Bryona Gysina, psihokozmetičko slikarstvo otvara novu eru viđenja – unutrašnje viđenje… Gdegod bi pogled da penetrira u sliku, tu ga slika prva napada i razoružava, rastače u svojim kaleidoskopskim prostornim konfiguracijama, zarobljava u arabesknim strukturama koje tvore lavirinte sačinjene od bezbroj mikroćelija, mikroekrana, mikropukotina. Nakon početne dekoncentracije, ove naizgled fluidne i haotične kompozicije otvaraju se pogledu kao dijamantski oštre i transparentne.

– Dejan Sretenović, Katalog izložbe, Galerija Doma Omladine, Beograd 1994.

___________________________________________________________________________

Er pflückt aus seinem Haar eine Wäscherklammer und tunkt sie in einen Becher Gelb. “Ich markiere bloss, verleihe den Dingen, die mich besringen, einen frölichen Anstrich. Ich liefere sie den Farben aus, um sie von einer falschen Selbstverständlichkeit zu befreien. Farbe reinigt.”

Radovan Hiršl liegt ausgestreckt auf dem Boden, in seinem Arsenal aus Ersatzteillagerteilen, Trümmerlandschaftselementen, Angeschlepptem, Zugezogenem, Befall aus jahrelangem Stadtstreichen, Brockenhausinspizieren, Flohmarktdurchforsten, seinem Reich aus Dichtungsringen, Saugnäpfen, Fugendüsen, Ansaugschläuchen, Kammaufsätzen, Glacélöffeln, Zahnrädern, Stuhlbeinen, Tackerklammern, Flusensieben, Schuhlöffeln, Anspitzern, Gummihülsen, Keramiksicherungen, Stempfelkissen, Staubbeuteln, Kabelbindern, Nuggis, Ablaufstutzen, Clinchsteckern, Farbbändern, Seifenblasenröhrchen, Klemmbügeln, Dämpfungsmaterial und nich zu vergessen von Freisprecheinrichtungsschaltern.

Aus dem Schatten, den sein Kopf wirft, erhebt sich ein Gewimmel aus waberndem plastilinfleisch. Bleckende Mutanten totentänzeln leichtfüssig im Kreis. Extraterestrische paaren sich ungestüm mit den Grotesken von Notre Dame. Die biegsamen Körper verformen sich mit jedem Schritt…

                                                       

– Harri Seidmann, aus “Dem Ramsch einen Dämon einhauchen”

Zürich, August 2005.

___________________________________________________________________________

Pašćete u ponor doživljaja u višebojnoj gami pod pritiskom koji vam u suštini oslobađa svijest: beskonačnost koja se produžava, smanjuje, proširuje… Budite pažljivi sa svojim željama, mogu u Hiršlovom svijetu postati šara. U njegovom stvaralaštvu nahrupile su vječnosti u svijest koji stvara mitove, a delirijum kulturološki otvara kristalne rešetke vizije. […] To podrazumijeva traganje za novim statusom šare. Na ovoj divnoj planeti ona nam omogućuje da kreiramo sopstvenu realnost.

                                                           – Zoe&Leon

__________________________________________________________________________

The Art of Surviving the Apocalypse

What to do with art when the world is falling apart? Many artists have faced this question, as their cultures were destroyed by totalitarian misery-mongers. […] In his novel “Beyond this Limit Your Ticket Is No Longer Valuable,” French novelist and diplomat Romain Gary ponders on the futility of artistic endeavors. Not long after, Gary, who had a very successful career and married the actress Jean Seberg, committed suicide. Was he so self-important to assume that his art could make a change in the face of humanity? The Polish poet Jan Isidor Staudinger observed that disillusioned mystics often became cynics. The incurable, overwhelming tedium that Fernando Pessoa describes in his diaries, the “Nausea” of Sartre and the existentialists, all the works of art that reflect the sadness and futility of life, will not help us.  […]

More then a thousand years ago the Sanskrit poet Dharmakirti wrote:

“No one behind, no one ahead / The path the ancients cleared has closed / And the other path, everyone’s path / Easy and wide and I find my way”. This is the voice of the outsider.

In his lucid essay “The Wanton Babylon” Radovan Hiršl mentions “shadow artists,” who “are creating playfully entranced, in the spirit of Johan Huizinga’s homo ludens, in the age old rhythm of pulsation, reinstating the forgotten ‘holy time’.” […] As for me, I know so-called reality and I stay away from it as far as possible. The “normal” world drove me insane. Fortunately, I succeeded in coming out of the madness without psychiatric intervention. Just in time I remembered how the “normal” expect us to behave. Since then I have returned to the unconcerned open-mindedness of the child within. A sense of wonder at the fantastic miracle of our existence on this splendid planet, but also at the unbelievable monstrosities committed by supposedly normal human beings. This sense of wonder is conducive to the survival of the spirit: to return to the child’s innocence, without the interference of grown-ups who want to educate you to fit into the system. Indeed, every baby is born as a unique individual, but most adults die as bad copies… By returning to the unmolested child within ourselves, we retrieve the free will we were born with. This free will allow us to create our own reality, our own illusion one might say:

“Reach inside for your fondest dream / make it grow in your love’s beam / then out in reality

look for your dream’s company”

Most probably this dream companion will be another outsider who shares his or her personal vision with anyone who cares.

Radovan Hiršl is such a “shadow artist,” a dream companion sharing his self-created reality with us. Reality is a subjective experience and we have come to realize that anything you believe in, may become your reality. As Montaigne put it: “Be careful with your wishes, they tend to come true.” Radovan’s art scars the mono-reality. Oh adorable disfiguration!

I want to end this small reverie with a poem by an anonymous outsider from 14th century Netherlands:

All things hem me in –

I am so wide:

for the uncreated have I reached

in eternal time.

I have captured it,

ihas opened me

wider than wide.

For me all else is too narrow,

you know it, who are there as well.

– Hans Plomp

Ruigoord, summer 2005

____________________________________________________________________________

more texts…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s